Shopping Cart: 0 Products

KAKO DO PRVE TEME…

Kad sam otvarala moj web prostor i počela slagati rubrike, bila mi je ponuđena rubrika blog. Pogledala sam malo i kod ostalih kolega dizajnera i ustanovila da većina njih vodi taj nekakav vlastiti blog. Tako sam i sama odlučila uvesti tu rubriku.

Dugo sam razmišljala što da napišem, otkud da krenem, koju temu da odabirem. Nikada dovoljno vremena, nikada pravi trenutak, pa pitanje: zašto baš ovoj kreaciji ili eventu posvetiti prvu temu, ima zasigurno bitnijih događanja i iskustava unatrag zadnje dvije godine rada…..i tako, nikako započeti.

Iskreno, mislim da ni danas nije najidealniji dan za započinjanje bloga. Nedjelja je , 12.08.2018., vani vruče, sjedim na terasi, obavila sam već ogromnu količinu posla. Po drugi put ispraznila oba poslovna prostora kojima nikad kraj adaptacijama. Organizirala sam: zidara, vodoinstalatera, električara, možda keramičara i stolara ( onako, kad se baš sve mora odjednom ). …

I tako… mi sutra rano ujutro startamo ponovno sa prašinom, razbijanjem zidova, dovođenjem cijevi, kablova, skidanjem laminata…pa opet prljavština, pa čišćenje, pa umor…i u svemu tome organizacija mog rada i stranki. Ukratko – ludnica!

Ako to nije dovoljno kao razlog da me odvrgne od pisanja, tu je npr. i dovršavanje zadnje haljine iz kolekcije, jer me i snimanje čeka ovaj tjedan, …i revija je tu, da ne zaboravim. Mogla bi npr. i trenirati, da ispunim onaj moj fond od minimalno 3 puta tjedno. Da se razumijemo, trenera sam nazvala, ali ne da odradimo trening, već zato što mu je otac električar.

Ma na kraju krajeva, mogla bi i odmarati, upravo zbog svega toga što me čeka naredna 2 tjedna, al eto: sjedim na mojoj kamenoj terasi ( od istarskih škrila – držim to istaknuti 🙂 najbliži će razumijeti), okružena sam prirodom, mirom i povjetarcem u ovom predivnom ljetnom danu, gdje jedini zvuk koji dopire do mojih ušiju jest šuškanje listova stabala masline i hrasta te zvuk cvrčaka i raznih ptičica….Eto, upravo sve to stvara idealnu nedjelju za započinjanje bloga – pa od nekud moram i ja početi.

Blog sigurno neću pisati često, nisam blogerica, a još manje pisateljica. Neću pisati blog za svako sudjelovanje, događaj ili novu kreaciju,..za sve ovo mogu samo biti neizmjerno zahvalna što su se našli ljudi koji su u mom radu pronašli nešto vrijedno pisanja. I zato, hvala.

Mnogo sam puta prepričavala kako je kod mene sve zapravo krenulo, kako sam u tridesetoj bez imalo znanja o šivanju i s jedinim znanjem stečenim na fakultetu o konstrukciji, krenula u realizaciju mog posla.

Većina ljudi ostaje uvijek fascinirana pričom upornosti, volje, borbe, želje, ambicije i snova strpanih u istoj vreči. No, to je ono što drugi vide. Da se mene konkretno pita, sve je to krenulo od jedne: neizvijesnosti, straha, miljuna upita, ogromnog truda, uloženog kapitala i nikakvih garancija. Vođena samo jednom mišlju: raditi ono što volim raditi, profesiju koju sam sanjala  još kao dijete: modni kreator.

Nisam razmišljala što će biti, di će me dovesti, nisam težila nemogućim stvarima kao ni dan danas, suočavala sam se malom sredinom u kojoj živim, gdje je sve teže ( Ne nemoguće, već samo teže ), suočavala se sa pitanjem države općenito..i tu bi se još mnogo toga moglo pronaći. Ali danas, na pitanje jesam li stretna, odgovor je: Da. Zašto?..Sjedim u mom novom izgrađenom poslovnom prostoru, okružena mojim steknutim strojevima i radim posao kojeg volim raditi.

Kako je svrha svakog bloga pomalo pisati i nešto o sebi, za ovu prvu temu biti će dovoljno.

A za sam kraj  ovu ću prvu temu posvetiti osobama koje su bile presudne za realizaciju mojih snova: D.Zubac, M.Giugovaz, M.Napravnik. Bez previše rijeći, svatko od njih zna koliko je doprinijeo tome. Hvala.

Slijedeća tema: Priča o mojoj posebnoj haljini.

Slika: Sa prvog snimanja mojih odjevnih predmeta sa prijateljicama. Nisu sastavni dio niti jedne kampanje.

Fotograf: K.Grabar